![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Zetska država
|
|
Krstaški rat u Maloj Aziji doveo je, međutim, do sukoba između Vizantije i krstaša. Među grčkim protivnicima naročito se isticao Boemund, sin Roberta Gviskara, pun starih nasleđenih mržnja protiv Carigrada. Krajem 1104. god. on se vratio u Evropu, da traži pomoći i saveznika protiv Grka, optužujući cara kao potajnog pomagača Turaka. Znajući veze i aktivnost Boemundovu, car Aleksije 1105. god. pređe u Solun, da se obavesti o stanju na zapadu Balkana i da preporuči pregled i popravku tamošnjih utvrđenja. Usled ovih spremanja stiže mu vest, da su ponovo započeli napadaji Srba iz Raške. Ne može se ničim utvrditi, da li je u tim napadima bilo kakve veze sa Boemundom. Vukan je s proleća 1106. god. napao dračkog namesnika i potukao ga je. Ali kad mu stiže vest, da se car lično, po četvrti put, kreće prema Raškoj i da je na putu došao u Strumicu, on pribeže i opet svom oprobanom sredstvu: požuri da pošalje poslanstvo i da ponovo ponudi taoce, sve kao znak svoje dobre volje. Car i ovog puta, ne želeći zapleta i da bi presekao sve osnove za kakve veze Srba s opasnijim protivnicima, primi izvinu i, šta više, smeni dotadašnjeg dračkog zapovednika. Ta careva dobra volja i naročito njegova vrlo ozbiljna spremanja za rat delovali su na Vukana da ostane u borbama između Vizantije i Boemunda ne samo potpuno neutralan, nego čak i prijateljski prema Carevini. Nama se čini, da bi u ovom pohodu od 1106. god. mogli možda naći osnovu za datiranje događaja oko Kočoperova dolaska na presto u Zeti. Da nije sukob izazvan mešanjem dračkog zapovednika u unutrašnja raško-zetska pitanja i da nije, zbog toga, došlo do njegove smene? Bilo bi, ipak, malo suviše naivno, da car toliko puta veruje Vukanu, ako ovaj nije morao da se brani razlozima, koji bi cara mogli uveriti, da on nije izazivač u svakoj prilici. Hronološki red događaja, koji su se za sve to vreme razvijali u srpskim zemljama, ne da se tačno utvrditi. Pouzdanih izvora za taj period nema, a vesti Dukljanske Hronike, mada su u ovom periodu nešto sređenije, nisu ipak takve vrste, da se možemo na njih osloniti bez ustručavanja. Glavni momenti, prema njenom pričanju, bili bi ovi. Prevlast Raške u Zeti nije bila bez otpora. Borbe u dinastiji ne prestaju, zahvaljujući poglavito, neskrupuloznoj i svirepoj Jakvinti. Ova uklanja s vlasti kraljeve Vladimira i starog Dobroslava i povraća na presto svog sina Đorđa. Branisavljevići, potisnuti s vlasti i nesigurni za život, traže skloništa i potpore u Draču. Zapovednik Drača, Jovan Komnen, docniji car, rado upotrebljava priliku da se uplete u zetske odnose. Grčka vojska pobedi Đorđa i zauze Skadar. Za vladara bi doveden Grubeša Branisavljević, očevidno kao štićenik Grka. Razumljivo je s toga, što se Đorđe obrće sada prema Raškoj, u koju se spasao, dok mu je mati Jakvinta bila uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad, gde je i umrla. S raškom pomoću Đorđe, u jednoj bici kod Bara, savlada Grubešu, koji i sam pogibe. Poučen iskustvom, on nudi izmirenje Branisavljevićima i ustupa nekima na upravi pojedine županije. Sami Branisavljevići nisu više složni između sebe; jedni primaju ponuđene županije, drugi idu u Rašku, a treći i dalje ostaju s Grcima. Smrt župana Vukana u Raškoj znatno je pomogla Đorđu da se ne samo učvrsti, nego i da pojača uticaj Zete. U Raškoj behu nastali meteži i Đorđe ih iskoristi, da na tamošnji presto dovede sinovca Vukanova, Uroša, koga su rođaci kao suparnika bili zatvorili. Prirodno je, da se Uroš osećao za to obaveznim Đorđu, i da je u njemu gledao zaštitnika. Ovaj uspeh Đorđev doveo je do novih sukoba s Branisavljevićima, koji se sad svi obraćaju za pomoć grčkom zapovedniku u Draču. U Draču više nije bio Jovan Komnin; od 1118. on je postao car Vizantije. U Draču se pamtila njegova politika prema zetskim dinastičkim spletkama i s toga novi zapovednik rado pođe u zajedničku akciju s njima. Srpski pretendenti, s vizantiskom vojskom, pođoše u dva maha na Zetu. Drugi put kralj Đorđe bi potučen i pobeže u Crmnicu. Zemlja, zamorena tim dinastičkim pregonjenjima, poče da se buni. Prvi se diže Kotor, a i Raška se odmetnu od Zete. Kralj Đorđe, kao begunac, lutajući iz mesta u mesto, pade u ruke protivnika i bi odveden najpre u Drač, a odatle u Carigrad, gde je i umro. Za kralja u Zeti, kao grčki vazal, dođe Gradihna Borisavljević. U tim borbama izgubljene su glavne tekovine Vojislavljeve i Mihajlove države. Zeta je izgubila slobodu i došla je ponovo pod vrhovnu vlast Vizantije. Izmučen, narod je dočekao tuđinsko posredovanje kao neku vrstu olakšanja. Glavni predstavnici narodnog suvereniteta bili su teško kompromitovani; izgledalo je da zemlja postoji i mora da strada samo zbog njih. Na Stonu je nedavno izbliže proučena jedna mala crkva Sv. Mihajla. Ceo njen sklop i građevinski i dekorativni upućuje nas na kraj XI ili na početak XII veka. Samo ime sveca kome je crkva podignuta potseća živo na zetske gospodare, kod kojih je ime i kult Mihajlov čest i razumljiv. Ston je, zna se, bio u njihovoj vlasti. U toj crkvi očuvana je freska vladara ktitora, na žalost, bez imena, i još ponešto od starog živopisa. To je najstariji portret naših vladara, a to su "ujedno i najstariji srednjevjekovni afreski u čitavoj Jugoslaviji". Lj. Karaman, koji je podrobno proučio tu crkvu, nalazi, da je ovaj stonski živopis "rustična ali vrlo interesantna interpretacija ranoromaničkog italskog slikarstva" |